Ms. Julija https://blog.dnevnik.hr/happyphantom

ponedjeljak, 08.03.2010.

O dogovorima i njihovom (ne)postivanju

Svaka osoba u svom zivotu naleti na osobe s kojima je nemoguce postici bilokakav dogovor. Najbolji primjer je onaj kada nesto isplanirate s tom osobom pa vam se na kraju na sam dan kada dogovor mora biti ispunjen dogodi slijedece... Osoba s kojom imate dogovor pocne svakih sat - dva slati sms-ove i odgadati sastanak. Ne radi se o ljubavnim sastancima nego cisto o dogovoru medu kolegama. Naravno da cete pomicati dogovor za jos sat vremena jer razmisljate ovako : "Pa svima se moze dogoditi. Nije si jadan kriv/kriva jer mu/joj je sad nesto uletilo pa mora odgoditi." I tjesite se sa niz drugih stvari.
Sto se dogodi slijedece? Nakon petosatnog odugovlacenja postanete ljuti. Sasvim razumljivo, rekla bih. Prvo - jednostavno zato sto se to sa istom osobom ponavalja. Drugo - jer ste za taj dan odgodili sve moguce kave, aktivnosti i da ne nabrajam. Trece - jer ne mozete vjerovati da postoje osobe kojima je tesko drzat se dogovora. Ima jos puno razloga, samo nemam snage nabrajati.
Ne radi se tu o jednom slucaju kada stvarno nesto iskrsne, vec o tome da toj osobi ocito i nije previse stalo, odnosno, da se ispravim, da ta osoba ocito ne postuje vas kao osobu koja je taj dan podredila sve svoje obaveze kako bi napravili to nesto korisno, poslovno, zabavno s vama.
I tako si po n-ti puta govorim: "Sad bi bilo dosta. Od sada ne racunam na tu osobu."
I gle cuda - prestala sam racunat na tu osobu.
Ne znam jesam li preosjetljiva ili je to odgoj, ali jos uvijek smatram da je neopravdano kasnjenje po 15,20 na vise minuta, kao i nedrzanje dogovora jer si eto sreo nekog na ulici pa odes na kavu pa si sreo jos nekog pa odes na kavu itd. - smatram da je to izraz nepristojnosti i krajnjeg nepostovanja prema osobi koja te ceka.
A zanimljivo je to da takve osobe ocekuju od drugih da prema njima budu fer. Jer kada se njima kasni ili profucka dogovor, tada si uzimaju pravo moraliziranja i ljutnje.
Dok svi mi ostali pretjerujemo.

četvrtak, 04.03.2010.

Prisutnost zelje, nedostatak volje

Imam zelju krenuti u nesto novo, isprobati sto nikada nisam, gubiti vrijeme, raspravljati o nevaznim stvarima, ali nemam volje pokrenuti se. Mozda je za to kriv nedostatak zivotnog partnera ili prevelika izbirljivost. Sve bih, ali nisam spremna uloziti trud. Nekada sam se svim silama borila za sve sto zelim, bila sam strastvena u svemu sto sam pokrenula, iskusila pa cak i kada sam gubila nisam sama sebi dozvolila skretanje s puta.
Nisam razmisljala o tome tko sam, sto sam, sto ce se dogoditi, nisam razmisljala ni o pozitivnim ni o negativnim stvarima.
Nedavno sam pogledala jedan lijepi film iz kojeg cu citirati ovo :
"Osjecam se staro, ali se ne osjecam mudro."
Gore navedeni citat me najbolje opisuje zadnjih par godina. Mlada sam, trebala bih uzivati, ali ja se osjecam izivljeno, nevoljeno, svijet je preokrutan, ljudi se grupiraju, druze sa sebi "doraslima". Postalo je vazno ciji si, otkuda dolazis... Vrijednost covjeka mjeri se u novcu, a ne u njegovoj ljubavi prema svijetu.
Na fakultetima nije vazno koliko razumijes ono sto ucis, vec jesi li nastrebao ono sto je zadano.
Sve se moze kupiti : od diplome do mirne starosti.
Izgleda da je prevelik izbor ipak na kraju doveo do nedostatka izbora.
Svijet u kojem zivim i svijet u kojem zelim zivjeti ne mogu postojati paralelno. Inteligencija ne znaci nista, osjecaj za malog covjeka ne postoji, diskriminira se sve sto odstupa od propisanog, covjek je izgubio mjeru, ide se iz krajnosti u krajnost.
No jos uvijek se tjesim da je tako bilo oduvijek, a da je ovo sto osjecam samo dio odrastanja i spoznaja o zivotu...

utorak, 23.02.2010.

Kako smo lomili noge

Uvijek smo jedva docekali ljetne praznike. Zadnji dan nastave, jurimo iz skole pa cak ni pusaci nisu htjeli vise zapaliti pred skolom i onako bijesno ugasiti cigaretu isaranim cipelama. Sve nas je obuzimao osjecaj slobode...
Srednja skola je zapravo bila jedan uistinu divan period.
Ljeti smo svi nekako brzo odrastali i u skolu se vracali sa sve odraslijim pricama. Tada je bilo bitno imati dobru pricu, biti drugaciji.
Skola nam je bila dosadna, zivjelo se za vikende, za ispijanje pive u parkovima, za revoltom, imali smo toliko ciljeva. Mijenjali se iz dana u dan.
Sjecam se kada smo zbog gluposti svi pokupili ukore u skoli. Zbilja smo napravili glupost, tjesili jedni druge, zblizavali se, planule su prve ljubavi.
Sjecanja na skolske izlete, svade, na stajanje na kisi cekajuci da tvoj (tada najveca i jedina) ljubav dode, bili smo spremni prijeci preko svega, odreci se i ono malo sebe samo zbog zabave. Nismo brinuli o stetnosti alkohola, ni o neopravdanim satima, ni o strahovima. Drzali smo se zajedno.
Cuvali smo jedni drugima leda. Cesto su govorili da smo najslozniji razred kojeg su ikada imali. Danas se pitam je li zaista bilo tako ili se to govori svakoj generaciji.
Ali jedno stoji - uistinu smo se svi voljeli. Bezuvjetno.
Sjecam se kada je prijatelju umro tata i kada je svih nas tridesetero pokusavalo zagrliti Juru (tako smo ga zvali), grebali smo se jedan preko drugoga, plakali smo kao da nam je svima bio otac.
Setali smo zajedno po Parizu i pazili jedni na druge.
Ljubili se, smijali, uspavljivali. Nije nam bilo ravnih.
I tada je dosao 4. razred. Postali smo maturanti, najstariji i nitko nam nije bio ravan. Istovremeno su nas svi naglo gurali u svijet odraslih, istovremeno nam pricajuci da su nam sada sva vrata otvorena, neka udisemo zivot punim plucima i istovremeno nam govoreci o tome kakvo je ponasanje prihvatljivo, kakvo ne.
Polako smo prestajali biti djeca. Nisu nam dali da budemo djeca jos tu jednu godinu. Morali smo biti primjer.
Poceli smo se udaljavati i iako su zavrsni tulumi bili puni suza, stvari su isle prema gorem.
Dan nakon maturalne,izbile su prve ruzne rijeci, rekli smo si stvari o kojima smo dosad sutili. Izasli su problemi koje smo gurali pod tepih.
I dosao je zadnji dan. Rastali smo se u suzama koje su vise bile prolivene zbog 4 godine zivota u sigurnom ozracju nego zbog nas samih.
A mozda se i varam.
Znam samo da ni jedno ljeto vise nije bilo kao protekla 3 ljeta. Nije bilo ispijanja pive u parkovima, nasi snovi su ostali urezani u drvenim klupama, imena ispisana kredom su isprana, vrijeme ih je pregazilo i dosli su novi klinci.
Sad kad prolazim svojim rodnim gradom i kada bacim pogled na taj park i ugledam srednjskolce, osjetim tugu i bijes. Bijes na sve one koji nas nisu pripremili na zivot.
Zeljela bih vratiti vrijeme, zagrliti ih sve ponovo i jos jednom s njima uz gitaru sjesti na tu klupu (ili travu, sasvim je svjedno) , ispijati pivu, razgovarati o stvarima koje su odrasli vec odavno zaboravili...
Vrijeme se tada cinilo sasvim nevazno, mogli smo sve, htjeli smo sve, bili smo spremni na sve.
A danas, samo 2 godine kasnije, pretvorili smo se u sve, samo ne u ono sto smo zeljeli...

<	ožujak, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

\"Ti zelis biti u svemu jer si svjesna da ti sve ide. Medutim, ima jedna velika mana u svemu tome - u svemu si i zbog toga ne dajes sve od sebe. Uspori. Disi. Osjeti zivot mimo stalne juranjave. Mlada si. Nema ljepseg perioda u tvom zivotu nego ovog sada. I sad, kada ti se cini da za sve postoji rjesenje - iskoristi to. Nadaj se. Nema niceg ljepseg od vjerovanja da ce sve biti dobro. Jer tek onda teret postaje lagan. Ne zali za onim sto je bilo. To ostaje tamo gdje jest - u proslosti...
Hajde, hrabro koracaj kroz zivot. Ne vidim da si hrabra. Jer znam, jer osjetim da si tuzna. Tvoj duh stari,a ne bi smio.
I zapamti : zvucis zrelije, zvucis starije, ali ne zvucis mudrije. I bas zato nemoj pokusavati biti starija. To ce doci kada ces se namanje nadati...\"
s.Gracija R. - simpaticna starica; najiskrenije rijeci koje mi je netko u ovih 20 godina zivota rekao.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr